Beledi (Baladi ili Balady) kao plesni stil u
školi orijentalnog (trbušnog) plesa Aruena predstavlja
tradicionalni ples arapskih zemalja (Raks beledi). Obično ga izvode muškarci i žene svih starosnih doba u
svečanim prilikama i društvenim okupljanjima, kao što su proslave
i venčanja.
Ovaj termin se koristi od strane seljana koji su migrirali iz
ruralnih zajednica u egipatske gradove, donoseći svoju kulturu i
muziku iz svoje kuće.
Reč beledi u prevodu znači maternji, autohtoni,
moja zemlja, moj rodni grad, a može se odnositi i na ljude sa
sela.
Danas se orijentalni (trbušni) ples uz harmoniku često izvodi na
sceni. Uobičajeno je da plesačice nose duge uzane haljine koje
imaju dva duboka šlica sa obe strane. Oko pojasa se obično vezuje
marama, a na glavi se nosi traka čije se vrpce spuštaju duž leđa.
Beledi kao plesni stil orijentalnog (trbušnog) plesa se deli u dve
kategorije:
beledi pesme i beledi awadi.
Beledi pesme su zasnovane na tradicionalnom ritmu
za orijentalni (trbušni) ples, dok je glas (muški ili ženski)
veoma izražajan. Uz ovakvu muziku su nekada plesali muškarci u
tradicionalnim muškim haljinama. Međutim, legendarna plesačica
Fifi Abdu
je prva žena koja je počela da ovaj ples izvodi na sceni, noseći
tradicionalnu mušku nošnju čiji je kroj prilagodila ženskom telu,
posle čega su žene mahom počele da plešu uz ovakvu muziku i
nošnju, zato što su muškarci nalazili da su žene veoma privlačne u
muškim haljinama.
S obzirom da su haljine dosta široke, pokreti su vrlo naglašeni
kako bi uopšte došli do izražaja. Da žene ovako plešu u klasičnom
kostimu za orijentalni (trbušni) ples izgledalo bi pomalo
vulgarno, međutim, shodno haljini koju nose izgleda veoma
privlačno.
Muzika za beledi awadi je prepoznatljiva,
tradicionalna i očaravajuća. Instrumenti koji dominiraju su
harmonika, saksofon ili klavijatura. Pesme su podeljene u više
delova, koji je svaki za sebe izuzetno markantan.
Početak pesme karakteriše prisustvo samo jednog instrumenta (npr.
harmonike). Muzičar
improvizuje, a takođe i plesačica koja prati muziku. Ovaj deo je spor i
emotivan. Plesačica izvodi
korake
na celom stopalu povezujući se na taj način sa zemljom. Najčešće
se prati pokretima talasanja i njihovim kombinacijama.
Za naredni deo pesme je karakteristična pojava perkusija koje su
izrazito dominantne. Plesačica tada prati
perkusije, a harmoniku stavlja u drugi plan.
Sledeći deo pesme je nešto intenzivniji, ubacuju se razni
instrumenti koji se integrišu i ubrzavaju ritam. Plesačica tada
kombinuje korake talasanja i kretnje.
Poslednji deo pesme je brz i dinamičan. Izvodi se sa dosta šimija
i dramatičnih akcenata.
Dakle, kao što smo videli, za
beledi pesme orijentalnog (trbušnog) plesa je
karakteristično da počinju sporo i mirno, a kako pesma odmiče
ritam se postepeno ubrzava i pridružuje se sve više instrumenata.
Kraj je obično kratak i završava se u jednom treptaju.
U školi orijentalnog (trbušnog) plesa Aruena beledi se izučava
tokom četvrte godine pohađanja
časova. Obzirom da je izuzetno težak za interpretaciju, jer kao što je
navedeno ovaj stil je pretežno
improvizacija
i teško je uraditi grupnu
koreografiju. Polaznice moraju da imaju odličnu tehniku izvođenja i
iskristalisano
slušanje muzike
da bi se uhvatile u koštac sa ovim stilom orijentalnog (trbušnog)
plesa. Mada su se već susretale sa beledi ritmom u toku obrade
klasičnog egipatskog stila, čije pesme po pravilu sadrže celinu sa ovim ritmom. Međutim,
čist beledi, kao plesni stil i koreografija se radi u pomenutom
periodu.
Među poznatijim kompozitorima i izvođačima ove divne muzike
poznatiji su Hossam Ramzy, Fatmeh Serkan kao i mnogi drugi.
Autor: Inessa Šesterikov Milićević